Lista donatora za Dom zdravlja Odzak:
Izložba replika u abonosu izrađenih posuda kostolačkog doba
U sklopu kulturne manifestacije Posavsko kolo, koja se održava 20. put uz blagdan Velike Gospe, u Odžaku je 12.8. otvorena Izložba replika posuda kostolačke kulture. Izložba je otvorena pod imenom 'Novi život starog hrasta', a sadrži 33 posude, različitih oblika i veličina, koje ručno izrađuje Ivo Jelušić iz Vojskove, mjesta u općini Odžak. Dva dana prije otvaranja, ova izložba je predstavljena i stanovnicima Potočana.
Kada su prije nepunih 60 godina dr.Alojz Benac i kustos Đuro Basler vršili jedno sistematsko iskopavanje na lokalitetu Pivnica (Potočani) kod Odžaka, naišli su na nešto fragmenata i nekoliko cijelih keramičkih posuda. Sve je upućivalo na čistu kostolačku kulturu na ovome prostoru. Dakle, preživjele su, da tako kažemo, više od pet tisuća godina. Tog trenutka Pivnica je ušla i zvanično na povijesnu kartu naše zemlje. Pronađeni eksponati se čuvaju u Zemaljskom muzeju BiH i biti će dio jedne od slijedećih postavki.
Ivo Jelušić iz Vojskove je čuo za taj dio povijesti svoga kraja…: 'Povijest ovog posavskog tla me je uvijek zanimala… oblik tih posuda mi se stalno motao po glavi, a nekoliko pokušaja sam napravio s običnim drvetom. Posude su izgledale prelijepo, ali sam osjećao da tu nešto nedostaje. Sve dok mi u ruke nije došao jedan komad abonosa, star preko četiri tisuće godina… tako sam, vrteći u ruci komad abonosa, nastalog od hrasta lužnjaka, došao na ideju: uraditi posude koje će oblikom biti replike zdjela pronađenih na Pivnici, ukrasiti ih istom šarom i ornamentima koje su krasili originalne kostolačke posude, a uraditi ih od drveta koje je raslo jako, jako davno u neposrednoj blizini Pivnice i izvađenog iz korita rijeke Bosne. Ako uradim takvu zdjelu, mislio sam tada, spojiti ću na jednom mjestu sve što trenutno imamo.' – o svojim početcima govori autor Jelušić.
Tako je Ivo, jednu po jednu, od fosiliziranog drveta hrasta lužnjaka - abonosa, koje je izvađeno iz rijeke Bosne, uspio napraviti 33 posude, koje su predstavljene posjetiteljima izložbe 'Novi život starog hrasta'. Oduševljeni tom poviješću i prelijepim ornamentima, s poštovanjem gledajući tih 4000 godina staro drvo u novom obliku, svi su se složili da je u te posude upisana povijest ovog dijela Posavine, a i šire.
Niti jednu repliku kostolačke posude Jelušić ne radi napamet. Izrađuje ih po dokumentaciji koju je dobio od Zemaljskog muzeja BiH. Sama izrada je slojevita i dugotrajna. Svaka posuda je sastavljena iz nekoliko prstena, a svaki prsten od 16 dijelova. Sve se to lijepi, tokari i brusi, da bi konačno posuda dobila svoj završni oblik. Onda nastupa ukrašavanje…
'Svaka kultura u povijesti čovječanstva je ostavila svoj trag u svim sferama života, pa tako i u keramici. Različite narode prepoznajemo po oblicima keramike, ali i prema ornamentima kojima su ukrašeni. Za oslikavanje ovih replika koristim crteže koje sam također dobio od djelatnika Muzeja i trudim se da budu što vjerodostojniji originalima…' - kaže Ivo.
Sama Izložba je iznenađujuće dobro posjećena, a na otvaranju je bila prisutna i prof.dr. Andrijana Pravidur, viša kustosica Zemaljskog muzeja, koja je imala samo riječi hvale za organizaciju izložbe, kvalitetu postavke i samu ideju: - 'Upravo je i cilj ove izložbe da se podsjetimo na ono što imamo, da širimo vijest o tome, da napravimo jedan kulturni brend i zaštitimo kulturno naslijeđe našeg područja.', - dodala je pri kraju svog izlaganja o kostolačkoj kulturi posjetiteljima u prepunoj dvorani odžačke Beledije.
S ovim riječima profesorice Pravidur složio se i načelnik odžačke Općine, Jakov Ivanković, dajući bezrezervnu potporu ovome projektu stvaranja novog bosansko-hercegovačkog brenda na lokalnom nivou: - 'Mnogo truda je uloženo u izradu ovih posuda, ali mnogo truda se mora još uložiti da ovo postane jedan od simbola Odžaka i Bosne i Hercegovine, jer, ovo je vrlo stara kultura i predstavlja sve narode koji su živjeli ovdje…'
Nakon Male vijećnice, gdje je otvorena, Izložba seli u prostor Pastoralnog centra Župe u Odžaku, gdje će ovu postavku biti još neko vrijeme moguće vidjeti i upoznati se s njom.
Još neko vrijeme ćemo imati mogućnost stati ispred posude od abonosa i ponosno dodirnuti prošlost!
- 'Kako to prekrasno zvuči!' – rekao je mons. dr. Franjo Komarica, koji je vidjevši eksponate, jednostavno 'naredio': -'Vi možda niste ni svjesni koliko je ova izložba važna i koliku vrijednost imaju eksponati koje sam imao prigodu vidjeti. Ovo ne smije ostati zatvoreno u ovoj prostoriji. To je isto kao da su one posude koje su pronađene, iz Sarajeva vraćene na Pivnicu i tamo opet zatrpane… O ovome se mora čuti!'
Što nam je drugo preostalo, nego napisati ovaj članak … J
Tako je u uho autora 'ubačena buba'…
'Nakon ove izložbe, ja vjerujem, da će kostolačka kultura, lokalitet Pivnica i Potočani kod Odžaka, biti upisani ne samo na povijesnu kartu, jer oni to već i jesu, već i na turističku kartu…' - rekao je prilikom otvaranja ove izložbe Ivo Jelušić, autor replika starih kostolačkih posuda izrađenih u abonosu, predajući prvi izrađeni suvenir u obliku prastare posude, gošći iz Sarajeva, prof.dr. Andrijani Pravidur.
Više informacija možete dobiti na e-mail abonos.posavina@gmail.com.
ABONOS
PIVNICA
Lokalitet Pivnica se nalazi u Potočanima, kod Odžaka.
Čini ga jedan izduženi brežuljak i njegova istočna i zapadna strana se strmo spuštaju prema potocima koji su u blizini. S brežuljka se pruža odličan pogled na ravnicu, a lokalitet pripada donjem toku rijeke Bosne. To je dominantna lokacija, srednje visine, sa tri strane odvojena od okolnog terena, a samo jednom stranom vezana za zaleđe.
Da tu 'nešto ima' otkrili su ratari koji su oranjem na površinu izvukli i brojne fragmente keramike.
ZNAČAJ
“Nalazi Vis kod Dervente, Pivnica kod Odžaka i Donja Mahala kod Orašja imaju veliki značaj u predstavljanju kostolačke kulture na ovome području, a posebno važno je nalazište Pivnica (Potočani) jer se tamo naišlo na jedinstven lokalitet na kojemu nije došlo do miješanja s drugim kulturama.“
(Dr. Alojz Benac, 1962.g.)
Povodom 22. manifestacije " Dani sjećanja" (25.05.) jedan od mnogobrojnih uzvanika i dužnosnika iz RH bio je i gradonačelnik grada Vukovara Ivan Penava.
Nakon svečanosti otvaranja i blagoslova Spomen parka i potpisivanja Povelje o prijateljstvu i suradnji grada Vukovara i općine Odžak, razgovaralo se o gospodarskoj suradnji i svim drugim budućim suradnjama ova dva teritorija koja spaja ista sudbina prošlosti.
Poslije svečanog otkrivanja i blagoslova Spomen parka uslijedila je procesija i sveta Misa na Nujića groblju koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a sve nazočne je pozdravio župnik Pavao Brajinović riječima:
Uzoriti gospodine kardinale, gospodine predsjedniče, dragi naši prijatelji!
Dok su susjeda Kata i strina Mara završavale sa sadnjom krompira,čiča Juro i Šime su uveliko bili u drugoj olbi rakije.U nekom drugom danu,jer su dogovarali odlazak u grad,kako bi sredili nekakve papire što im je trebalo za penziju.Čiča Juro bi tome pridavao toliku važnost,kao da bez toga neće dobiti novce a radilo se o običnom otvaranju računa u banci.
- Sutra ćemo ako bog da zdravlja otići sa Marijanom u grad da sredimo te papire.- obraćao se Šimi – nemoj da prispavaš,čoek radi i nemere nas čekat –
- Asti ga,gospe ti,šta se apelatiš.Kad san ti ja kasnija,tačni san od tebe stoput – Šime bi kontrirao.
- Isukrsta ti,ne laprdaj,da nema Kate zakasnio bi na svoj sprovod –
Moj boravak u BiH naveo me na razmišljanje, priču o povratku a samim tim i detaljnije posmatranje svega oko sebe. Bilo je tu svega,lijepog druženja pripadnika iste vrste „ljudi sa sela (humus seljakus), poneko ulijetanje gradskih seljaka (asfaltus seljakus). Provodio sam dobar dio svog vremena kod velikih ugostitelja (drpus maximum), bio srdačno uslužen od konobara (drpus pikolo). Proveo nezaboravno veče sa dragim ljudima dok je pjevačica (vriska dupetarija) pjevala nezaboravne pjesme sevdaha (plačkus pjesmus).
Naravno, kratkovidan sa naočalama koje mi je nataknula mrska Evropa,nisam dokučio tu briljantnost, jasnoću poruka koje sam primjećivao.
U sali Male vijećnice u Odžaku općinski načelnik Jakov Ivanković, zajedno sa koordinatorom na projektu vodoopskrbnog sustava Vrbovac- Jošava Anom Ćulap održao je sastanak s predstavnicima UNDP-a Edinom Sabrihafizović, Nasihom Podzder i Mirnom Dabić Davidović, predstavnikom izvođača radova Roading d.o.o. Gračanica Osmanom Mujkićem i predstavnicima nadzora nad izvođenjem radova IPSA Sarajevo, Edinom Ligotom i Edinom Bajrićem.
Cilj sastanka bio je uvođenje u posao izvođača radova,te nastavak radova na vodoopskrbnom sustavu Vrbovac – Jošava.
Na inicijativu Lovačkog Društva „Fazan“ Odžak tj. sekcije „Lipa“ iz Potočana organiziran je jesenji izlet učenika Osnovne Škole „Vladimir Nazor“-Potočani.
Posjećen je lovački dom u Potočanima a lovci su ovom prilikom prenosili i praktična iskustva na mlade školarce ; kako naložiti vatru , kako ispeći kobasicu , kako se hrani divljač a za kraj je i „Lovočuvar održao kratko predavanje o šumi , životinjama koje tamo žive, o svojim zadacima u šumi i o zaštiti divljači od krivolovaca.
Sve u svemu , jedna hvalevrijedna akcija u kojoj su najviše uživala a ujedno i naučila djeca Potočanske škole. Na kraju su se učenici (njih dvadeset i četvoro) i učitelji zahvalili lovcima i uručili im jednu „Zahvalnicu“ za pažnju koju su im lovci posvetili.
Danas je rijetkost da netko ima slobodnog vremena, a kamoli da ga podjeli s drugima. No ipak ih ima, a jedan od njih je Kljajić Miroslav Miro iz Potočana koji želi iza sebe ostaviti nešto napisano. Stoga je sročio jednu poeziju o svom rodnom mjestu koju vam preporučamo da pročitate.
Svakog jutro, kad zora zarudi,
Uhvati me, rastura mi grudi.
Tuče srce, hoće da ispane,
Stalno mislim, ja na Potočane.
Općina Odžak planira pokrenuti niz projekata koji bi rezultirali zapošljavanjem ljudi, ostankom mladih na ovim prostorima i razvojem gospodarstva. O tome koji su prioriteti, ali i problemi te općine, u intervjuu za Večernji list govori načelnik Odžaka Jakov Ivanković.
Na što je najviše usmjeren rad lokalne vlasti?
- Tijekom 2017. godine rad lokalne zajednice najviše je usmjeren na izgradnju vodovoda Vrbovac - Jošava - Potočani, čija je realizacija u tijeku. Vrijednost tog projekata je veća od 2 milijuna maraka, a njegovom izgradnjom bit će riješen problem opskrbljivanja vodom više od 3000 mještana općine Odžak. Također, aktivno radimo na izradi prostornog plan općine Odžak za razdoblje od 2015. do 2035., čiji bi se prijedlog u obliku nacrta trebao naći na sljedećoj sjednici Općinskog vijeća. Prostorni plan će nam omogućiti kvalitetnije planirati razvoj općine, kako u infrastrukturnom tako i u gospodarskom dijelu.
Prateći događanja i sudbine naših ljudi koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju diljem svijeta, ovaj put iz anonimnosti izvučena je priča o Mati Bulju koji svojim talentom pronosi pozitivan glas posavski daleko od rodnog zavičaja. Mato Bulj je rodom iz Jošave-Potočana u općini Odžak i već više od dva desetljeća radi i živi u Švicarskoj.
Općinski načelnik Jakov Ivanković održao je prvi radni sastanak s investitorima, izvođačima radova i ovlaštenim osobama za nadzorom nad izvođenjem radova u projektu vodoopskrbe naselja Vrbovac - Jošava.
Sastanku su prisustvovali Alen Robović (UNDPI), u svojstvu koordinatora na projektu, Vladan Čukić i Obrad Šapčević (Zavod za vodoprivredu RS), stručni nadzor nad izvođenjem radova, Alaga Džekić i Nedžad Topčagić ispred izvođača radova i Ana Ćulap. koordinatorica na projektu ispred Općine.
Sinoć je u Centru za kulturu u Odžaku promovirana četvrta knjiga Zorana Dujaka pod naslovom "Obaveza". Promociju je otvorila i njome moderirala Ružica Lović, čitajući na početku prvi pasus nove Dujakove knjige. Treba kazati kako je mala dvorana centra
za kulturu ovom prigodom bila popunjena
do posljednjeg mjesta.
Govoreći o knjizi Mr.sc. Anto Knežević je naglasio kako je ovo povijesni roman čija se radnja nastavlja tamo gdje prestaje radnja prethodnog Dujakovog romana "Plandišće", a ovaj je opet bio nastavak prvog Dujakovog povijesnog romana "Berlin pa Odžak". Zajedničko svim trima ovim romanima, kaže Knežević jeste da oni prate sudbinu hrvatskih ljudi odžačkog kraja od početka drugoga svjetskoga rata pa do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća.
15. memorijalni dan u Potočanima (Jošavi) održan je 10. rujna 2016. godine.
Neumorna skupina od 20-tak putnika, iz svih dijelova Švicarske zaputila se, uveče 09. rujna, autobusom „Prevoz turista“ put Jošave, gdje su sretno stigli, ujutro 10. rujna.
Vrijedni domaćini dočekali su svoje goste uz kavu, rakijicu i pečeni odojak.
Za podsjećanje, ovaj memorijalni dan se organizira u znak zahvalnosti i sjećanja na poginule branitelje iz ovih krajeva: Ivana Sivrića, Marinka Ambrozića, Peru Ambrozića, Juru Barbarića, Antu Grgića, Iliju Kljajića, Antu Kneževića, Zdenka Martinovića, Matu Pudića, Jozu Tomića i Vinka Udovčića čija imena su urezana u spomen ploču ispred doma u Jošavi. Na taj dan se odaje počast ne samo pomenutim, nego i svim poginulim braniteljima Bosanske Posavine.
Već 15. put sastaju se mještani, koji su ostali na svojim ognjištima, sa svojim susjedima i rođacima koji na taj dan dolaze iz dijaspore, većinom iz Švicarske.
Rim - Fra Šimo Ivelj, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, obranio je 20. lipnja na Fakultetu kanonskog prava Papinskog sveučilišta Antonijanum u Rimu doktorsku disertaciju pod naslovom „Kanonske mjere s obzirom na napuštanje Katoličke crkve formalnim činom“.
Radnja je podijeljena u tri poglavlja.
Prvo poglavlje, naslovljeno "Pritjelovljenje Kristovoj Crkvi prema Zakoniku kanonskog prava iz 1917. i 1983.", opći je uvod u tematiku. Naglasak je stavljen na sakrament krštenja sa izričitog pravnog gledišta, tj. na kanone 87 ZKP-1917 i 96 ZKP-1983, kojim osoba biva pritjelovljena Kristovoj Crkvi i stječe pravnu osobnost s dužnostima i pravima. Da bi vjernik u potpunosti mogao vršiti svoja prava i dužnosti koja su kršćanima vlastita, mora ostati u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom vezom ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvenog upravljanja. Samo krštenjem osoba pravno postaje član Katoličke crkve na konstitutivni, radikalni, ontološki i neizbrisiv način. Zahvaljujući neizbrisivom krsnom sakramentalnom pečatu (character baptismale) to pritjelovljenje ne može biti nikad izgubljeno, izbrisano ili opozvano, jer je po svojoj prirodi trajno i neopozivo.
Eh kako divan je
Miris kukuruznoga kruha
Od onoga Žita bijeloga.
Kako su mnoge godine
Urod svoj dale
Pa djecu mnogobrojnu i
Usta gladna nahranile.
Eh kako mirise kukuruza
Veličanstveno mami
Ulica u kojoj živjeh 1000 dana opsade zjapiše prazninom, a zrak tako gust i napetost tolika da se nožem mogla rezati. Jedini zvuk u našoj ulici bijaše onaj pisaćeg stroja iz Miljenkove kuće.
Ulica Mile Radojevića za povijest strminom svojom podsjeća na brda moja prema lipi, po kad snijeg padne ne može se lako uzići niti sići, led bi nam podmetao noge i samo bi klizili niz srminu.
Danas je prosto nemoguće otvoriti jedan od ovih virtualnih medija a da ne naletite na tekstove žaljenja za vremenom koje je iza nas. Žalopojke svih tipova, za ljepšim životom, sretnijim i drugačijim djetinstvom, žal za vremenom u kojem smo bili mladi.
Ko se danas ne sjeća prvih ekskurzija, prvih izleta u nepoznato. Tih dana kada smo prvi puta napuštali „domaći teren“ i gonjeni radoznalošću mladosti proširivali svoj vidokrug obrazovanja, kulture. Taj dan kad prvi puta kao nejaki pilići provirimo glavu ispod zaštitičnog trupla majke, samouvjereni da znamo sve što nam treba, upustimo se u pustolovinu. Vjerovatno poslije neprospavane noći, budno iščekujući jutro, možda i prvi puta dizali smo se na noge poslije prvog poziva.
Obično u vrijeme vjerskih blagdana preplavi nas mnoštvo svakojakih svetaca koji se smiješe sa isto toliko Instagrama. Poruke su različitog tipa ali uglavnom namjera im je ista, stoga tipovi sa predivnim plavim očima pružaju ruke i viču „imali mjesta za mene u tvom srcu“ dok se ženama preporučuje „otvori vrata svog doma,da osjetiš ljubav“. U suštini nisu to loše poruke, bolje je širiti ljubav prema bližnjem nego mržnju. Međutim, meni koji nisam baš na ti sa vjerskim ubjeđenjima, bude to nekako plitko,neubjedljivo, čisto da se zadovolji forma bez one naše ubjedljivosti u nešto, onako „iz dubine duše“.
Znam da je „NADA“ vjera u mogućnost ispunjenja mogućeg, a nije „VJERA“ nada u ispunjenje nemogućeg. Shvatite kako hoćete ali iskrenost čestitki nije blještavi buket koji priča sa Vama na Instagramu, nego iskrena želja onog ko ga šalje. Ja vjerujem u žive svece oko sebe, ljude koji su živi ili su živjeli među nama kao sveci a mi smo ih doživljavali svatko na svoj način, ali većini su bili neinteresantni.
Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, autor mnogih pjesama i pjevač kultnog sarajevskog benda Zabranjenog pušenja, nedavno je dao interviju u kojem objašnjava pojam revivala fašizma i ustašluka na prostoru bivše Jugoslavije. Slažem se sa njegovim riječima da treba povijest ostaviti povjesničarima te otvoriti adekvatnu polemiku u svim medijima, da se konačno prestane sa relativiziranjem svih žrtava, kako fašizma tako i komunizma. Citiram Seju „ljepše je pričati momcima da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao“, vjerujem da žrtve u Bleiburgu nisu sve nevine žrtve, ali molim Vas zar je 100 tisuća ljudi kolateralna šteta ako je pri tom ubijeno tisuću loših. Ja mojim momcima nisam smio pričati ni da su ubijeni moji djedovi od strane komunista, nego smo krišom u tajnosti porodičnog doma govorili kako su djedovi nestali.
Da prostite, glamatam onim daljinskim od televizora, pa letim sa jednog kanala na drugi, sad njemački pa „naš“ pa drugi, pa prvi.
Naletim ti na HRT4,prijenos sjednice Sabora, velim sebi ajd ovo mi dođe nešto između pozorišta u kući, farme i velikog brata. Politikom se bavim tek toliko da znam kad su izbori,ko je „pobijedio“, ponekad znam ko je i predsjednik vlade. Kao ovih dana u hrvatskoj, bogami u hrvatskoj ovih dana znam i za ministra kulture dr.Hasanbegovića. Nemoš ti više otvorit novine, uključit televizor da ne pljuju po čovjeku.
Evo opet nove pjesme moje
opisat ću ja djetinstvo svoje
u majčinom stomaku sam bio
kada mi je otac poginio...
Moj brat Dragan posve mali bio
malo našeg tatu zapamtio
kada me je majka porodila
po mom ocu ime mi nadila...
Udovica s dva sina nejaka
lijepo nas je odgajala majka
niti kukam nit kome prigovaram
u duši mi potreba se stvara...
Kako mnogi kažu, istina je skoro pa uvijek na strani aktivne manjine. Pa reko daj da i ja budem malo aktivan,mada nemam namjeru da posjedujem istinu.
Začuđuje me ovaj javašluk u medijima, neodgovorno drkanje pojmova. Da, neograničene slobode ponekad nisu dobre, pokazale su nam banke i njihovo globalno prodavanje „muda za bubrege“. Na kraju, mi se malo zajebali, pa spašavaj ko koga može, naravno regionalno. Očito je danas tako i sa ovim medijima
Mrzim podrume
onako tamne,
usnule.
Mrzim njihove kaldrme
kad uzdahe iz ćoška izbije
ko odluke teške kad zagrme.
Uredno spremljene
uspomene poredane u kutije.
Mrzim čudne ambicije
u trenutku zamrzle,
ko stid
kad u strahu obamre.
Mrzim stare modre kofere
u njih ugurane sušare,
Sad je ljeto u mom kraju
vjenčanja se pripremaju
Za svadbe se selo sprema
a mene još tamo nema
Gdje šargija sitno svira
uz nju cvili violina
Tu je moje rodno mjesto
Tu je moja Posavina
Iz ognjišta gdje se dimi
i gdje majka čeka sina
Tu je moja kuća stara
Tu je moja Posavina
Već odavno gušim u sebi, velim malo ću ja to preuredit pa ću izbacit iz sebe. Kao prvo, da ne pametujem ja mnogo. Ja nikada nisam studirao i nisam zvršio nikakav fakultet. Ovo Vam govorim jer se danas završavaju fakulteti i bez studiranja. Ali nećemo o tome, svatko ima pravo na svoje mišljenje.Za mene je uvijek važnija bila životna škola nego bilo koja doktorska disertacija zasnovana na marksističkoj doktrini. Veći ekonomski stručnjak je radnik nižeg ranga u kapitalističkoj Evropi, nego ekonomski kolega kojem je magistarski rad
samoupravni socijalizam. Toliko o tome i toj hijerarhiji intelekta, teško je pameti odrediti i odgovarajući čin.Danas u vrijeme globalnog blebetanja i individualnog djelovanja/reagovanja mnogo toga je nejasno i nerazumno.
Župa je dobrim dijelom smještena u općini Odžak, ali ne sva. Dio župe, posebno gdje je župna kuća i područje filijale Srnava, pripada Republici Srpskoj, pa ta granica prolazi između župne kuće i crkve.
Posavska župa Potočani, smještena nedaleko od Odžaka, pravi je smiraj za oči i dušu. Prolazeći plodnim ravnicama i brežuljcima, između rijeka Bosne i Save, pogled upija svježe izbrazdane oranice, polja kukuruza, uređena dvorišta i kuće moderne gradnje, gotovo nove, a mnoštvo kapelica uz put cjelokupnom ambijentu daje notu svetosti.
Čini se da ovdje vrijeme ima neki svoj ritam koji zahvaća i one koji kroče na potočansko tlo. Iščezava užurbanost, potreba za pogledavanjem na sat ili mobitel, napetost... Umjesto toga, prevladava mir, opuštenost, zadovoljstvo. Spontano se nameće misao o ljepoti življenja u ovom kraju i suživotu s prirodom koju je jesen dodatno prošarala i ukrasila svojim bojama, dok pluća udišu čist zrak koji tjera rumen u obraze.
Ovdje se ne rađa
samo da se živi
Ovdje se ne živi
samo da se umire
Ovdje se ponekad
i umire da se živi
Potočani iz ptičje perspektive